Monday, May 7, 2007

Grešnici

Dan je bio prohladan i mali žgoljavi čovečuljak se sasvim izgubio u tamnom kaputu. Obrisavši naočare od kapljica kiše, koja je upravo počela da pada iz olovno sivih oblaka, utrčao je u obližnju kafanu. Kafana se nalazila nešto ispod nivoa ulice tako da su prozori koji su u kafani bili uz tavanicu napolju stajali odmah uz pločnik. Dok je silazio niz stepenice čovečuljku se učinio čudnim nedostatak uobičajene buke, ali kako je kiša sve jače dobovala po asfaltu on naglo utrča u kafanu.

Toplota mu trenutno zamagli naočare i on samo uspe da ispred sebe nazre ogromnu figuru koja se kretala. Skinuvši naočare prva stvar koju je ugledao beše duboka i tamna cev pištolja. Njegovo iskusno oko švercera oružja odmah prepoznade beretu. Ali zašto ovoliki čovek koristi beretu? Već u sledećem trenutku više nije razmišljao o tome. U njegovoj svesti je bio samo rezak bol u vratu koji je izazvala rupa od metka koji je nepoznati ispalio u u čudu otvorena usta čovečuljka. Zatim je pao na pod i dok je iz rane na vratu zajedno sa njegovom krvlju isticao i njegov život uspeo je da pogledom kroz otvoren prozor uoči žensku nogu sa njemu poznatom tetovažom. Bio je siguran da ju je negde već video ali mozak koji mu je grozničavo radio nije mogao da nadje tu informaciju. A onda više nije razmišljao ni o čemu.

Bio je u pravu tetovaža mu je zaista bila poznata ali devojku, koja je u tom trenutku prolazila trotoarom, prepunim ljudi, koji žure da se sklone od pljuska, nije mogao znati. Jer, iako je dosta puta koristio usluge prodavačica ljubavi poznatog Beogradskog makroa, ona je bila daleko iznad njegovih mogućnosti. Uskom krugu beogradskih biznismena i skorojevića, koji su za jednu noć sa njom bili spremni da plate pravo malo bogatstvo, bila je poznata kao Tifany. Njeno pravo ime znali su samo njen makro i telohranitelj koji, iako za oko neznanaca neprimetan, nikada nije bio više od par osoba iza nje. Svoje pravo da sama određuje cenu kao i da li će se podati mušteriji i koliko, mogla je da zahvali tome što potiče iz dosta ugledne porodice, iz mesta iz koga je i makro, ali i tome što je za razliku od ostalih devojaka sama došla i zatražila da joj on bude makro. Naravno ovako povlašćen položaj imao je i svojih mana. Pored stalnih smicalica koje su smišljale ostale devojke morala je i da umesto uobičajenih 60% prihoda daje 75%. Pa ipak joj je dovoljno ostajalo za predivan stan kao i podebeo račun u banci. Kad se začuo pucanj za razliku od ostalih ljudi koji su panično počeli da trče nehajno je okrenula glavu ka ulici. Tamo je već stajao taksi čija je vrata njen telohranitelj drzao otvorena čekajući da ona uđe. Osmehnula se. Ipak je dobro što je uvek tu.
Kada je ušla u taksi vrata su se brzo zatvorila. On je naravno sedeo napred, pored vozača ne skidajući ni za trenutak oči sa taksiste. Pucanj je nije uznemirio, pa je samo raskopčala bundicu, zavalila se u sedište i sa osmehom se setila sinoćnjeg posla. Milan je bio njena najdraža mušterija, jer iako su svi bili veoma pažljivi sa njom, jedino je njemu njeno uživanje bilo važnije od njegovog. Samo jedna sitnica je pokvarila inače sjajno veče. U trenutku dok je sa Milanom doživljavala ko zna koji orgazam neko je zakucao na vrata, a zatim se začulo koškanje u hodniku. Milan je skočio sa kreveta i odmah izvukao pištolj. Zatim je prišao vratima i kucnuo par puta i naglo se bacio na pod. Sa druge strane vrata neko je kucao nastavak melodije. Milan se nasmejao, ustao i pogledom joj dao znak da se obuče. Mazno je ustala i obukla haljinu boje mora na sebe. Otvorio je vrata a na njima su se nalazili njihovi telohranitelji koji su između sebe držali klinca od nekih 10-ak godina koji se svesrdno trudio da se oslobodi iz čeličnih šaka. Milan je uzeo pismo koje je dečko trebalo da ostavi ispred vrata i pocepao kovertu. Izvadio je list papira bacio pogled na njega i zatim rekao da slobodno puste dečka. Oslobođen stiska mali je pao na zemlju a zatim četvoronoške otrčao ka liftu. Shvatila je da je suvišna i poput mačke je izašla ostavljajući svoj veš razbacan po sobi. Znala je da ne treba ništa da pita ali ju je strahovito kopkalo od koga je pismo i zašto je toliko značajno da je morala da ga napusti već u 2:00 h. Dok ju je brza vožnja taksijem uljuljkavala u oktobarski dremež i dalje je razmišljala o pismu.

Čim je ostao sam u sobi sa svojim telohraniteljom, Milan mu reče:
Plavi sačekaj ispred.
Plavi je bez pogovora izašao. Milan je odmah dohvatio mobilni i pozvao oca:
- Halo, tata gde si?
- U kolima. Ha, ha, ha.
- Fora ti je po običaju očajna. Gde si?
- Na Kuburi.
- Šta pobogu radiš tamo.
- Vozim se. Ha, ha, ha.
- Dobro dosta sa glupim štosevima. Kad i gde?
- Za pola sata sam kod kuće, a ti dođi što pre.
- KOD KUĆE!!??
- Da. Požuri.
Milan je prebledeo. Nešto krupno se događalo, to je znao već po praznom papiru koji je našao u koverti. Taj znak im je već godinama služio kada su se dešavala previranja u podzemlju, ali KOD KUĆE! Kod kuće su se sastajali samo u slučajevima neverovatno tajnih, opasnih i ilegalnih poslova. Otvorio je prozor i udahnuo hladan vazduh par puta. To mu je razbistrilo glavu. Odmah je izašao iz sobe. Plavi mu je bio za petama. Na uglu im se pridružio još jedan telohranitelj, dok je treći bio u liftu čija su se vrata upravo otvarala. Na koji li način komuniciraju? Ta misao mu je bila u glavi samo milisekundu. To nije bilo ni važno. Oni su tu zbog njega i za njega. Iz hotela su izašli ustaljenim poredkom: Plavi, pa on, pa zatim ona dvojica. Ispred ih je već čekala limuzina. Brzo je ušao i pružio čašu Plavom koji mu je u nju usuo viski. Pokušao je da dokuči šta se krije iza ledene maske njegovog najodanijeg telohranitelja. Plavi je naime 24 h dnevno provodio sa njim. Jeo kad je Milan jeo (naravno probajući svaki Milanov obrok), išao u WC kad i Milan. Jedino se činilo da nikad ne spava. No Milan skrenu misli sa nedokučivog Plavog. Razmišljao je o svom 25. rođendanu koji će biti za par dana. Planirao je veliku proslavu ali sada ko zna šta će biti. Pa, nije ni važno. Biće još puno rođendana. U tim mislima brzo mu prođe put do porodičnog imanja. Nije ni primetio kada su izašli iz velegradske vreve i polako skliznuli na sporedan put. Pred vratima ih je čekao naoružani stražar koji po propisu zaustavi kola i zatraži Milanu da stavi ruku na laserski čitač. Teška kapija se zatim otvori i posle petnaestak minuta vožnje kroz živopisne vrtove, osvetljene ne toliko da bi se u njima moglo uživati i noću koliko da bi se svaki uljez lakše spazio, stigoše do kuće. Na vratima behu dva stražara. Milan odahnu. Možda i nije tako ozbiljno. Prošli put kada je sastanak bio održan kod kuće sve je vrvelo od stražara. Za Milanom u kuću uđe samo Plavi. Ostalima je ulaz bio zabranjen. Hodali su dugačkim hodnikom prepunim slika i skulptura čija se starost nije merila godinama već vekovima. Cela kuća je bila neverovatno tiha. Pa naravno kad je skoro tri sata po ponoći. Stigavši do očevog kabineta tiho kucnu i zatim uđe u sobu. Soba beše ogromna i jedino svetlo koje je bilo upaljeno u njoj beše ono na očevom stolu. Milan se oseti neprijatno jer se zidovi nisu videli pa je stekao utisak da su beskonačno daleko. Otac se okrete ka njemu i nasmeši. Odjednom Milan začu šuškanje iza sebe a zatim ga zabljesnu svetlost. Instiktivno se bacio na pod, izvlačeći svoj prištolj i istovremeno je povikao: - Plavi!!!. Ali umesto da Plavi dotrči počeo je da se gromoglasno smeje a za njim i svi ostali koji su stajali skriveni uz zidove sobe. Još uvek ošamućen Milan je polako počeo da shvata šta se događa. Otac mu je prišao i rekao:
- Srećan ti rođendan sine.
- Ali, moj rođendan je tek za par dana. Siguran sam.
- Jeste. Znao sam ja da ti ne možeš da zaboraviš svoj rođendan pa da bi zabava iznenađenja uspela pomerio sam je malo unapred. Ha, ha, ha.
Tata, i njegov otkačeni smisao za humor. Mislio je Milan dok je primao čestitke od mnogobrojnih gostiju. Zatim pređoše u salon u kome ih dočeka preko pedeset sluga i sluškinja koji su na poslužavnicima nosili predivna jela i pića. Tata nije žalio para - pomisli Milan i uočivši dosta novih lica shvati da je otac iznajmio poslugu isključivo za to veče. A onda u gomili ugleda devojku predivne duge plave kose. Prišao joj je i iz ruke joj uzeo poslužavnik sa žestokim pićima, spustio ga na sto i počeo da pleše sa njom. Imala je oko 20 godina i najlepše plave oči koje je ikada video. Pogledao ju je upitno, ona se osmehnula otkrivajući biserno bele zube i klimnula glavom. Pitao ju je kako se zove. Rekla je: Mavina. Na trenutak se začudio. Njegov otac je bio perfekcionista do te mere da su čak i čistačice morale tečno da izgovaraju svako slovo. Ali najverovatnije nije stigao sve da ih ispita. A i njen pogled je u njemu budio želju kakvu do tada nikada nije osetio. Lagano ju je izveo iz gužve i poveo do slepe sobe. Znao je da će ga obezbeđenje po ko zna koji put proklinjati, i zbog narušavanja bezbednosti, i zbog toga što im neće pružiti višenedeljnu zabavu, ali nije mogao da vodi ljubav znajući da ga neko gleda. Pred vratima su ih sačekali stražari koji su Marinu pretresli čak i previše temeljno. Ona se samo osmehnula i poslala im poljubac dok su se vrata zatvarala za njima. Posle par minuta stražari su začuvši stenjanje devojke počeli da se smejulje i gurkaju jedan drugog. Milan je uživao puštajući je da ona sve radi. Ležao je na leđima i gledao njeno prelepo izvajano telo na sebi. Bila je odlična. I previše za jednu služavku. Crv sumnje pojavi se u njegovoj glavi i on zavuče ruku nežno u njenu kosu u nameri da u sledećem trenutku naglim trzajem te iste ruke baci Marinu na pod. Međutim, na njegovo iznenađenje, njena kosa ostade u njegovoj ruci i on na sebi ugleda devojku kratke crne kose koja se osmehnu i iskoristivši trenutak njegove zbunjenosti saže se i liznu ga po vratu. Milan shvatajući da nešto opasno nije u redu krete da vikne ali vazduh iz pluća umesto kroz usta izađe kroz rez na Milanovom grkljanu uz slabašno šištanje koje je Marinino stenjanje potpuno zaglušilo. Pokušao je da udahne ali mu se pluća napuniše krvlju i on shvati da mu više nema spasa. Jedino je uspeo da se duboko zagleda u najlepše plave oči koje je ikada video.

Marina, odnosno Ana, nastavivši da stenje, priđe stubu i pritisnu PLAY. Iz zvučnika se začu njeno stenjanje iste jačine. Ana se osmehnu. Dobro su pripremili teren. Priđe krevetu, iz usta izvadi specijalan nožić kojim je maločas Milnu presekla grkljan a zatim pljunu na posteljinu. Krv. Ipak se posekla dok je izgovarala ime. Ali izgleda da nije ništa strašno. Zatim se saže i ispod kreveta nađe mali crni ranac, vešto sakriven uz samu nogicu kreveta. Iz njega izvadi sasvim crno odelo nalik onom koje nose ninje i kutijicu. Brzo obuče laganu tkaninu na svoje nago telo i u rančić ubaci plavu periku, nožić i par kontaknih sočiva plave boje. Prišla je ogledalu. Jedino što je u njemu mogla videti bio je mali deo lica. Zato otvori kutijicu i namaza se crnom bojom a zatim i nju ubaci u ranac na leđima. U ogledalu ostadoše samo dva oka crna kao noć koja je još uvek vladala napolju. Prišla je prozoru i tiho ga otvorila. Osetila je udar hladnog vazduha celim telom. Za trenutak je ostala na prozoru dopuštajući da se nivo adrenalina u njenoj vreloj krvi popne kako bi joj izoštrio čula. Do kraja kasete je ostalo oko pola sata tako da je imala dovoljno vremena da se izvuče iz gnezda jednog od najvećih narko dilera Južnog Balkana. Gotovo beščujno se spustivši niz oluk bacila je poslednji pogled na kuću i zatim nestala među drvećem. Niko do stražara je nije primetio pa je bez problema stigla do tri metra visoke ograde. Ograda je bila prepuna senzora osetljivih na pokret i toplotu tako vešto raspoređenih da se nisu mogli zaobići. Ana priđe ogradi i nasloni sa na nju. Skoro istog trenutka oglasi se alarmna sirena i popališe snažni reflektori ovetljavajući prostor na kome je primećen uljez. Ali Ana je već bešumno prelazila sa krošnje jednog drveta na drugo, vešto kao veverica i tiho kao mačka, hitajući ka ogradi na suprotnoj strani imanja. Još jednom je aktivirala alarm ali ovoga puta penjući se uz ogradu. Čuvari su uzalud sa drugog kraja imanja trčali ka mestu gde je Ana preskočila ogradu jer je ona već nakon svega par minuta istrčala na put. Da li je poranila ili zakasnila? - zapitala se. A onda začu zvuk motora automobila koji se brzo približavao. Dok je prolazio pored Ane vozač je samo blago usporio što je bilo dovoljno da se ona nađe na zadnjem sedištu. Vozač ju je pogledao a ona je klimnula glavom. Uspela je. Počela je vežbe disanja, kako bi svom telu, koje je zadnjih dvadesetak minuta, bilo izloženo nadljudskim naporima, dozvolila da se odmori. Razmišljala je o 500 000 dolara koji su u ovom trenutku bili prebacivani na njen račun. Sada će, konačno, bar neko vreme, moći da zaboravi na svoj posao plaćenog ubice i prepusti se opijajućim zracima Kalifornijskog sunca. Završivši vežbe disanja skinula je crni kostim, spakovala ga u ranac a zatim lagano obukla farmerke i plavi duks dozvoljavajući vozaču da u retrovizoru gleda njeno prelepo mlado telo. Vozač je stao na aerodromu tačno pet minuta pre poletanja Aninog aviona. Ana mu posla poljubac izlazeći iz automobila i po milioniti put prekori sebe zbog navike da ljudima koje nikada više neće videti pošalje poljubac. Na ulazu se sudari sa devojkom čije je lice krasilo par alkica, na mestima čije je bušenje Ana u najmanju ruku smatrala neukusnim. Devojke izmenjaše poglede pune mržnje. Ipak, Ana se pribra i lagano se uputi ka šalteru. Dok se smeštala u udobno sedište prve klase Ana poluglasno reče:
- E, devojko, da znaš sa kim si se sudarila ne bi me tako gledala.

Skoro istovremeno sedajući u taksi, koji je konačno uspela da zaustavi, Ljubica pomisli:
- Kozo, jedna da znaš ko sam sad bi mi ti ubacivala torbu u taksi.
Ljubica, odnosno Dark Alien, kako se predstavljala, ne samo na net-u, bavila se veoma neobičnim poslom. Naime ona je pronalazila rupe u bezbednosnim sistemima velikih firmi. Pa dobro, uvek je pored ugovorenih para, uzimala po neku značajnu informaciju koju bi prodala konkuretskoj firmi ili bi sa računa skinula par hiljada dolara, ali kako su te firme uglavnom dobit stekle mutnim poslovima posmatrala je sebe kao neku vrstu modernog Robin Huda. Jedina razlika je bila što novac nije davala siromašnima već ga je uzimala za sebe. Ali kako se ni za nju baš ne bi moglo reći da je bogata, njena savest je bila mirna. Ovaj posao u Beogradu joj je dobro došao jer je donela disk nekom Gavrilu. Na disku je bila Gavrilova žena sa kolegom u Budvanskom hotelu u situaciji u kojoj se jasno moglo videti da oni nisu samo prijatelji. Ljigav posao, znala je to, ali je morala da ispuni obećanje dato najboljem prijatelju, inače Gavrilovom rođaku. Taksi je stao par ulica od firme i Ljubica dade taksisti priličan bakšiš. Našta joj ovaj zahvali i brzo se odveze. Ljubica je najviše volela da testira bezbednosne sisteme firmi na sledeći način. Rekla bi im da može da dođe tek za mesec dana, i da će im se najaviti nedelju dana pre dolaska, a onda bi istog dana spakovala stvari i već sutradan napala firmu. Na taj način je pronalazila sve skrivene rupe sistema koje bi inače njihovi administratori zamaskirali. Prišla je zgradi preko puta firme. Zgrada je imala debele betonske stubove išarane mnogobrojnim grafitima, suviše nemaštovitim da bi pobudili Ljubicino interesovanje, na kojima su bile halo govornice. Bile su okrenute baš kako joj je odgovaralo jer kada bi stala u govornicu između nje i firme je stajao betonski stub tako da čuvarima nije moglo pasti u oči da neko dugo stoji za govornicom preko puta. Uz to ona je mogla da posmatra dešavanja u zgradi. Izvadila je svoj laptop i uz par poteza ga povezala sa Halo govornicom. Osmehnula se kada se na displeju telefonskog aparata pojavilo BESPLATAN POZIV. Ispostavilo se da firma i nema tako loš sistem. Našla je svega pet ili šest rupa. Ali zato je administrator bio neverovatan. Ljubica je pomislila da ili on nije pravio sistem ili mu je trebalo dvadeset godina da ga napravi. Bio je užasno spor. Čak i kad je prestala da se krije trebalo mu je dobrih 5 minuta da shvati da je neko neovlašćeno pristupio sistemu a zatim još 13 dok je našao gde se Ljubica nalazi. Ubrzo je videla kako iz zgrade izlazi čuvar i brzo joj prilazi. Nije se opirala dok ju je privodio samo je zatražila od njega da ponese njen računar. Pola sata kasnije je žurno izašla iz zgrade ne želeći da se sretne sa administratorom koga je propisno ocrnela pred vlasnikom firme. Ali to je bio njen posao. Prišla je onoj istoj govornici i digla slušalicu. Opet je pisalo BESPLATAN POZIV. Eto ipak je ona Robin Hud. Sada će ljudi moći besplatno da razgovaraju sa ove govornice. Bar dok ovi iz Telekoma ne shvate šta se događa.
Okrenula je broj zapisan na papiriću i rekla:
- Stigla sam.
- OK. Za pola sata onda.
Tačno toliko joj je trebalo da stigne do kafića koji je trebalo da bude mesto sastanka. Sela je i naručila kafu. Uskoro je u kafić ušao dosta krupan čovek u ranim tridesetim. Imao je prilično lepo lice a njegovo odelo odavalo je čoveka sa puno ukusa. Prišao joj je i rekao:
- Ja sam Gavrilo.
Svideo joj se taj topao muški glas. Ponudila ga je da sedne i popije kafu sa njom, ali on je samo bez reči spustio papir na sto, pružio ruku ka njoj i gledao je čelično plavim očima koje su bile u predivnom kontrastu sa njegovom crnom kosom tek neznačajno prošaranom sedima. Uozbiljila se i iz torbe izvadila disk. Pružila mu ga je, a on ga je uzeo i drugom rukom gurnuo papir koji je već ležao na stolu ka njoj. Informacija za informaciju - pomisli Ljubica. Dok se Gavrilo udaljavao od stola ona nehajno pogleda papir sa brojem računa na kome se nalazi 5000 dolara za nju a zatim ga ubaci u torbu. Još jednom je bacila pogled na muževna Gavrilova leđa dok je ulazio u kola i zapitala se - Zašto ona krava vara ovakvog tipa? Shvatila je da joj je pitanje bezveze. Moglo bi da bude milion razloga. Možda je impotentan. Na ovu zadnju misao ona se zakikota pa je konobarica koja joj je upravo donela kafu pogleda mrko. Ljubica se za trenutak umiri a zatim prasnu u smeh. Smejala se tako narednih par minuta a zatim poče da srkuće kafu kikoćući se svaki put kada bi pomislila na Gavrila.

Gavrilo uzevši disk od bezimene devojke uđe u kola i odveze se do kuće. Već dugo je sumnjao da ga žena vara ali sada dok je na računaru gledao skoro erotski film u kome su glavne uloge bile dodeljene njegovoj ženi i njenom kolegi čak i najmanji tračci nade da je ta sumnja samo plod njegove ljubomore su nestali. Nije čuo kada je ušla u kuću ali kada je pokucala na vrata njegovog kabineta rekao joj je da uđe ne prekidajući film. Ona se prvo nasmejala videvši kakve stvari gleda njen muž, ali kada je shvatila šta on u stvari gleda osmeh joj se zaledio na licu. Rekla je da sve može da objasni našta joj je Gavrilo odgovorio da ga sačeka u salonu da ozbiljno porazgovaraju. Polako je ustao i lagano otišao do salona. Kada je otvorio vrata video je da ona skrušeno sedi na stolici i kada je on ušao podigla je molećiv pogled. Zaustila je nešto da kaže ali ju je prekinuo pucanj. Tanak mlaz krvi slio se niz njeno lepo lice. To je bio kraj razgovora. Gavrilo je bio neverovatno precizan. Rupica koju je metak napravio na čelu njegove žene je bila na neverovatnoj sredini čela. Gavrilo je prišao bifeu i dobro potegao iz boce prvog žestokog pića koje je našao. Još dve je osobe trebao da ubije danas. Odlučio je da, pošto ubije kolegu svoje sada već pokojne žene, se vrati i izvrši samoubistvo na njenom krilu. Brzo je prelistao njen imenik i našao adresu ljubavnika. Petra. Seo je u kola i vrtoglavom brzinom se uputio ka njegovom stanu, ne mareći što je kiša počela da rominja. U ušima mu je bubnjalo. Alkohol je počeo da popušta. Morao je brzo da popije još nešto. Zaustavio je kola i ušao u neku kafanu. Toplota mu za trenutak zamuti svest i on u strahu da ne padne nadljudski viknu. Svi u kafani zaćutaše. Pošto malo povrati ravnotežu Gavrilo koraknu par puta ka šanku. U tom trenutku vrata kafane se naglo otvoriše i Gavrilo se instinktivno okrenu izvlačeći pištolj i refleksno opali u malog žgoljavog čovečuljaka u tamnom kaputu sa naočarima u rukama. Pucanj je izazvao paniku i dok je čovečuljak padao na pod, dok su svi bezglavo tražili zaklon Gavrilo shvati koliku je grešku napravio. Pokuša naglo da se okrene ali ga na pola puta zaustavi cev šankerove puške.
- Ajde, momak spusti to polako pa da zovem policiju.
Gavrilov mozak poče ubrzano da radi. Ubistvo žene i nevinog čoveka, minimum 20 godina. Neće izdržati toliko. A možda je i brži od šankera. Blag trzaj Gavrilovih mišića koji je nagoveštavao nastavak okretanja bio je dovoljan da šanker povuče oroz. Gavrilo pomisli - Samo mi je žao što ne ubih onog gada. I u samrtnom grču opali u konobara. Metak prošavši šankeru pored desne mišice nastavi put u tamu kafane, a zatim odbivši se od stuba, ulete u separe koji se nije mogao videti sa vrata, i pogodi Petra. U sred čela.

No comments: