Tuesday, July 7, 2009

Bezimena...

Ekstatično zadovoljstvo zarivanja noža u bespomoćnu devojku je upravo prošlo. Stajao je nad njom boreći se za dah. A onda su došle crne misli. "Postao sam zver" pomislio je. Čovek ubija iz zadovoljstva, to jeste tačno, ali samo ubistvo predstavlja kulminaciju mnogo dužeg čina. Dani pripreme i planiranja su ono što ispunjava. A on je ubio nasumice. Bez sekunde razmišljanja. Kada bi znao samo nešto o njoj. Okrenuo ju je na leđa. Ne nije je poznavao. Pretumbao je njenu tašnicu. Ništa od koristi. Ništa što bi mu makar nagovestilo kako se zove. Kada bi joj znao ime onda bi sve bilo u redu. Onda ne bi bila niko i ništa. Onda on ne bi bio zver. Bio bi pravi masovni ubica koji je eto znao kako se ona zove i zato ju je ubio. Morao je brzo da razmišlja. Neko će uskoro naići. Nema ni mobilnog u torbici da makar iz njega iskopa nešto. A onda su sve kockice legle na svoje mesto. Shvatio je da zna kako se ona zove. Oduvek je i znao. Zadovoljnim korakom se udaljio od tela razmišljajući kako je Sedamnaesta zaista neobično ime.