Wednesday, May 9, 2007

Snoviđenje

Želim da nestanem... moram da nestanem. Ne znam ni za jedan drugi način da pobegnem iz zatvora. Stojim na prozoru. Provukao sam ruke između rešetki i osećam Sunčeve zrake na njima. Sklopio sam palčeve i kažiprste leve i desne šake tako da natpis koji je istetoviran na mojim prstima formira krug, cikličnu mantru koja treba da mi pomogne da nestanem. Slova nisu obična već više liče na tribale, na geometrijske figure koje se stapaju jedna u drugu ali ja znam da su to slova. I znam da formiraju reči. Reči koje ja ne umem da izgovorim. Reči moga izbavljenja. Mrmljam po hiljaditi put poznate tonove ali se ništa ne događa. Čitao sam u nekoj knjizi o Uzvišenom govoru. Njime treba da progovorim. A to nikada neću moći. Barem dok govorim običnim jezikom. Silazim sa prozora i vraćam se u ćeliju. Najednom kao da je sunce zatreperilo. Opet sam imao pomračenje uma. Koliko li je trajalo ovog puta. Minut? Sekundu? Dva dana? Nije bilo načina da znam. Spuštam pogled i vidim da sam krvav... krvav kao da sam klao svinju. Na podu ispred mene se nekontrolisano grči neko parče mišićnog tkiva. U jednom paklenom trenu shvatam šta se dogodilo. Moja bolesna strana mozga je preuzela kontrolu samo na kratko ali dovoljno dugo da sam sebi odsečem, odgrizem, štagod, jezik do korena. Užasnut sam situacijom. Proklinjem svoj mozak. Jer, znate, mozak se sastoji iz dve hemisfere povezane sasvim malim parčetom. Pitao sam doktora da ukloni to parče... da ne dozvoli mom bolesnom delu mozga da preuzima kontrolu. Ali to nije bilo moguće... tumor je rastao i rastao. Proždirao je moj mozak, moje ponašanje. Moja sećanja. Zahvalan sam mu makar na jednoj svari. Odavno je uništio centar za bol tako da sada nisam paralisan njime. Još uvek mogu da razmišljam, mada pomalo mutno. Verovatno gubim ogromne količine krvi svake sekunde. Pokušavam da dozovem stražara ali zvuk koji proizvodim je tek slabašno krkljanje dok se potoci crvene tečnosti slivaju niz mene ka podu. Lagano me obuzima panika jer znam da je slabost koja me obuzima posledica toga što moj mozak i mišići dobijaju sve manje i manje kiseonika... pa kako i ne bi kad evo više od polovine moje krvi pokriva pod ćelije. A onda je sunce opet trepnulo. A ja gledam u zid na kome je zverskim rukopisom mojom krvlju ispisano «Reci reči». Deluje čak nekako uvrnuto smešno. Moj bolesni deo mozga je našao način da mi pošalje poruku. Počinje da mi se vrti u glavi. Padam na kolena a onda celo telo odbija poslušnost i vidim pod koji nezadrživom brzinom juri ka meni. Srećom i dalje nema bola. Svest mi se muti ali poslednjom snagom krećem da krkljam reči drevne magije. U početku to ide teško ali onda shvatam ritmiku izgovaranja, shvatam sve svoje greške i konačno uzvikujem reči Uzvišenog govora onako kako ih je trebalo reći. I svet oko mene počinje da tamni. HA! Nisam nestao ja... nestao je svet... ali svejedno. Pobegao sam. Slobodan sam. Slobodan...

3 comments:

Srdjan said...

Sta je Uzvisen govor?Prica je zastrasujuce dobra.

Unknown said...

Brilijantno! Tako si talentovan, mogao si i pisac da postanes, da objavis neku knjigu, ili tako nesto, da zgrnes milione i milione, pa da zaboravis Petnicu i ostala sr*nja... ma neka... bolje je ovako, barem nas neces zaboraviti

DekaPlus said...

Spoooooky... :))) Ali mi se jako dopada. Kratka forma ti izuzetno leži.